DRŽAVNI TUŽIOCI KAO ORGANIZOVANA KRIMINALNA GRUPA - KADIJA TE TUŽI, KADIJA TI SUDI
Zahvaljujući višem državnom tužiocu u Podgorici Vesni Jovićević i vrhovnom državnom tužiocu Veselinu Vučkoviću, tužilaštvo se pretvorilo u servis za pružanje pomoći kriminalcima i to se radi otvoreno i javno bez imalo straha i zaziranja. Nema straha, nema zaziranja, a nema ni stida, jer zahvaljujući nakaradnom Zakonu o državnom tužilaštvu oni se osjećaju veoma bezbjeno bez obzira na krivična djela koja počine. Ovaj zakon jako otežava da tužioci budu kažnjeni zbog protivpravnih aktivnosti. Naprimjer, krivične prijave protiv Borisa Savića, Vesne Jovićević, Veselina Vučkovića, Željka Tomkovića prof. Obradović je mogao predati samo njima samima, što je i uradio, ali oni ih naravno drže u fioci i nikakve radnje ne preduzimaju čekajući da zastare. Na njegove urgencije i ne odgovaraju. Poznato je da svaki advokat kaže kriminalcu protiv kog postoje dokazi da se brani ćutanjem, jer se sve što kaže može iskoristiti protiv njega. Tako i ova gospoda tužioci ćute i ne odgovaraju ninakakve krivične prijave, dopise, pritužbe i urgencije za krivične prijave protiv njih. Razlog za ovo je što postoje neoborivi dokazi protiv njih. Da nema dokaza oni bi munjevito uvrijeđeno reagovali zgražavajući se kako neko može i da pomisli da oni mogu da urade nešto protivzakonito. Zahtjev za njihovo razrješenje se po zakonu može predati samo njima, a ne tužilačkom savjetu, pa oni i te zahtjeve drže u fijoci. Ako bi zahtjev i došao do tužilačkog savjeta, u savjetu sjede opet oni i sve je uzalud. Jednom rječju, sve je po onoj narodnoj izreci kadija te tuži, kadija ti sudi. Ovakvog tužilaštva nije bilo ni u otomanskoj turskoj imperiji u kojoj su kadije sve same samovoljno rješavale kako one hoće. Nije teško pretpostaviti da bi jedini logičan razlog za ovakav postupak tužilaca mogao biti krajnje otvorena i drska korupcija. Opširnije čitajte u krivičnoj prijavi protiv tužilaca kao organizovane kriminalne grupe.
Zahvaljujući višem državnom tužiocu u Podgorici Vesni Jovićević i vrhovnom državnom tužiocu Veselinu Vučkoviću, tužilaštvo se pretvorilo u servis za pružanje pomoći kriminalcima i to se radi otvoreno i javno bez imalo straha i zaziranja. Nema straha, nema zaziranja, a nema ni stida, jer zahvaljujući nakaradnom Zakonu o državnom tužilaštvu oni se osjećaju veoma bezbjeno bez obzira na krivična djela koja počine. Ovaj zakon jako otežava da tužioci budu kažnjeni zbog protivpravnih aktivnosti. Naprimjer, krivične prijave protiv Borisa Savića, Vesne Jovićević, Veselina Vučkovića, Željka Tomkovića prof. Obradović je mogao predati samo njima samima, što je i uradio, ali oni ih naravno drže u fioci i nikakve radnje ne preduzimaju čekajući da zastare. Na njegove urgencije i ne odgovaraju. Poznato je da svaki advokat kaže kriminalcu protiv kog postoje dokazi da se brani ćutanjem, jer se sve što kaže može iskoristiti protiv njega. Tako i ova gospoda tužioci ćute i ne odgovaraju ninakakve krivične prijave, dopise, pritužbe i urgencije za krivične prijave protiv njih. Razlog za ovo je što postoje neoborivi dokazi protiv njih. Da nema dokaza oni bi munjevito uvrijeđeno reagovali zgražavajući se kako neko može i da pomisli da oni mogu da urade nešto protivzakonito. Zahtjev za njihovo razrješenje se po zakonu može predati samo njima, a ne tužilačkom savjetu, pa oni i te zahtjeve drže u fijoci. Ako bi zahtjev i došao do tužilačkog savjeta, u savjetu sjede opet oni i sve je uzalud. Jednom rječju, sve je po onoj narodnoj izreci kadija te tuži, kadija ti sudi. Ovakvog tužilaštva nije bilo ni u otomanskoj turskoj imperiji u kojoj su kadije sve same samovoljno rješavale kako one hoće. Nije teško pretpostaviti da bi jedini logičan razlog za ovakav postupak tužilaca mogao biti krajnje otvorena i drska korupcija. Opširnije čitajte u krivičnoj prijavi protiv tužilaca kao organizovane kriminalne grupe.