Lica koja se terete za smrt Vukića Obradovića su ljekarka bolnice u Kotoru Ljiljana Krivokapić, ljekarka doma starih u Risnu Nada Glogovac i lice koje je bilo dužno da mu redovno mjeri nivo šećera u krvi, a to nije radilo, kao i druga lica za koja istraga utvrdi da su doprinjela njegovoj smrti ili su učestvovala u prikrivanju dokaza
Moj otac se u toku boravka u Institutu za rehabilitaciju Simo Milošević u Igalu u koji sam ga ja odveo na tretman fizikalne terapije u trajanju od 2 mjeseca o mom trošku prevrnuo sa stolice i slomio kuk. Posle ugradnje vještačkog kuka u risanskoj bolnici, moj otac je smješten u Dom staraca u Risnu, jer ja nisam bio u mogućnosti da se staram o njemu pošto živim sam, a njemu je bila potrebna neprekidna njega kao nepokretnom bolesniku. Tamo je radio fizikalnu terapiju koju mu je preporučio ortoped posle ugradnje vještačkog kuka i neurolog posle pregleda. On je u ovim vježbama posle ugradnje vještačkog kuka bio toliko napredovao da je mogao tako reći samostalno da ustane i hoda sa hodalicom ne opirući se na nju već držeći je uz sebe samo radi sigurnosti. Ja sam mislio da ga ako bude njegov oporavak napredovao tim tempom za 1-2 mjeseca iz doma vodim kući. Međutim od oko 15. februara on počinje naglo da slabi.
Naime, zdravstveno stanje mog oca je počelo da se pogoršava oko 15 dana prije njegove smrti i to sve više kako je vrijeme odmicalo. U tom periodu ja sam se zatekao u inostranstvu. Moj prijatelj J. G. koji je bio svakodnevno uz mog oca po 6 časova dnevno je ukazivao na to medicinskom osoblju, ali ljekarka Glogovac nije ništa preduzimala, niti ga čak pregledala. Iz dnevnika fizikalne terapije se može vidjeti da je on od 15. februara svakodnevno bio pospan i malaksao što je tipično za dijabetičara kojem je šećer u krvi bio nedozvoljeno visok i čovjeka koji već ima neku infekciju. Iz dnevnika dežurnih sestara i tehničara se može vidjeti da je 24. 02. 2013. zamalo pao zbog malaksalosti dok je na hodalici hodao kao dio fizikalne terapije. Nekoliko dana prije smrti on je bio toliko malaksao da se u toku boravka u trpezariji doma naočigled svih korisnika doma, svalio sa stolice od iznemoglosti i pao u nesvjest. Ni tada nije pregledan od strane ljekarke i nije ništa preduzeto da mu se ukaže neka pomoć. Registrovanom dijabetičaru čak ni u tako teškom stanju nije izmjeren ni šećer u krvi. Opet, iz liste fizikalne terapije se vidi zapažanje zvaničnog fizioterapeuta doma starih da je on 28. 02. 2013. (4 dana pred smrt) bio – citiram „Puno lošiji nego inače. Nije u stanju da pređe sa kreveta na kolica ni uz pomoć. Za vrijeme doručka se davio miksanom hranom”. I pored navedenih zapažanja nikakve mjere da mu se ukaže pomoć nisu preduzete što se vidi iz medicinske dokumentacije.
I pored svega navedenog ljekarka Glogovac nije našla za shodno ni da ga pregleda, a kamoli uputi na pretrage krvi, mokraće i druge dijagnostičke analize.
Dana 03. 03. 2013. kada je moj prijatelj J. G. došao kod njega oko 13 časova, on je već bio u besvjesnom stanju (komi) i uspio je da ga probudi tek oko 17 časova kada mu je dao malo limunade nakon čega je opet pao u komu i nije ga više bilo moguće probuditi. Uprkos ovakvom alarmantnom zdravstvenom stanju medicinsko osoblje doma mu nije pružilo nikakvu pomoć niti ga je uputilo u adekvatnu medicinsku ustanovu na ukazivanje pomoći. J. G. je napustio mog oca oko 20 časova. Ja sam pozvao S. K., medicinsku sestru u risanskoj bolnici i zamolio da urgira i traži od glavne sestre u Domu staraca da ga prebace u adekvatnu medicinsku ustanovu, pregledaju oca i urade mu sve potrebne pretrage i preduzmu druge mjere jer se čovjek nalazi u neposrednoj životnoj opasnosti. Na ovo sam bio primoran jer u domu mu nisu ukazivali nikakvu pomoć. Ona je urgirala kod glavne sestre sjutradan 04. 03. 2013. godine oko 7.30 časova, a glavna sestra doma mi je kasnije posle očeve smrti rekla da je ona odmah obavjestila ljekarku Glogovac o tome na jutarnjem sastanku koji ona ima sa sestrama. Gatić je došao kod oca oko 9.30 časova, našao ga u komi i zapanjio se da mu još niko nije ukazao medicinsku pomoć. On je to zahtijevao više puta, kao i ja preko telefona ali sve je bilo uzalud. Inače ljekarska soba ljekarke Glogovac je bila udaljena svega oko 3 metra od sobe mog oca ali je ona arogantno odbijala da dođe kod njega mada je bio u neposrednoj životnoj opasnosti. Ljekarka Glogovac je prvi put posjetila mog oca tek 04. 03. 2013. oko 12.30 časova, a do tada se nije obazirala na čovjeka u komi i nije mu rađena nikakva analiza ili pretraga krvi ili mokraće, a što je najvažnije nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu jer dom staraca nije medicinska ustanova. Ljekarka Glogovac mu je samo izmjerila šećer ručnim samomjeračem koji je po njenom kazivanju bio 21,7 mmol/l i napravila zapis EKG aparatom. Ništa drugo ona nije uradila. Onda je maltene na slijepo bez ikakvih drugih analiza naredila da mu se da samo jedna flaša infuzije sa antibiotikom i insulinom i otišla kući ostavljajući čovjeka u komi bez ljekarskog nadzora. Ona ga nije prebacila u adekvatnu medicinsku ustanovu ili pozvala hitnu medicinsku pomoć, što je za tako teškog bolesnika u neposrednoj životnoj opasnosti morala da uradi. Posle par sati, data mu je još jedna injekcija insulina. J. G. je na svom parčetu papira, upisivao sve šta mu je i u koje mu je vrijeme dato. Posle par sati šećer mu je pao na 16 jedinica, a nešto kasnije na oko 12 jedinica, kako nam je ljekarka rekla posle očeve smrti. Oko 17.00 h. u Dom starih, došla je Ijekarka Ljiljana Krivokapić - specijalista interne medicine iz Kotorske bolnice i pregledala mog oca tek pošto je u trajanju od 1-2 časa pregledala druge korisnike doma koji nijesu bili hitni slučajevi. Taj pregled, po kazivanju J. G., sastojao se samo u pregledu sa stetoskopom (slušalicama ). Tom prilikom ona mu nije davala nikakav lijek. J. G. je tada doktoru rekao da pacijentov sin insistira da pacijent bude prevežen u bolnicu. Ona mu je lakonski odogovorila da « Ovakve pacijente mi ne primamo u bolnicu « . J. G. je još tražio da se ja putem njegovog mob, telefona čujem sa njom, ali je ona to vrlo arogantno odbila, a ja sam samo htio da se informišem o zdravstvenom stanju mog oca.
Posle svega ovoga, J. G. je na moj nagovor izmjerio mom ocu krvni pritisak, koji je bio veoma nizak (76/51 mm hg). Isto tako, konstatovao je da su njegove pelene prepune mokraće što je ukazivalo na opasnu dehidraciju uzrokovanu dijabetičkom komom. Pozvao je medicinsku sestru i obavjestio je o tome. Ona je donijela svoj mjerač pritiska, provjerila i potvrdila visinu pritiska, kao što je izmjerio on i konstatovala prisustvo mokraće u pelenama. I pored svega ovoga, ljekarka iz kotorske bolnice nije ništa preduzela.
Putem mob. telefona, pozvao sam ljekara Doma starih koja tada nije bila na dužnosti i zamolio je da se moj otac hitno preveze u neku zdravstvenu ustanovu, pošto u Domu starihu mislim da ne mogu da mu pruže adekvatnu medinsku pornoć jer Dom starih nije medicinska ustanova. Ona mi je na to odgovorila „Mislite da će mu negdje u nekoj bolnici i pružiti neku pomoć”. Ja sam odgovorio da smatram da hoće, jer su stručniji za to i opremljeniji od Doma starih. Rekla je da će pozvati ljekara kotorske bolnice koja je još uvjek bila u Domu starih i konsultovati se sa njom. Takođe mi je još saopštila da je više ne zovem putem mobilnog telefona, a da ću o daljem toku biti obavješten od dežurne sestre Doma starih.
Posle 15-ak minuta putem mob. telefona, čuo sam se sa J. G. rekao mi je da su medicinski radnici odlučili da prebace oca u bolnicu Risan na neurološko odjeijenje i da mu u međuvremenu nijesu pružili nikakvu medicinsku pomoć. Nijesam siguran, ali mislim da je bilo izmedu 18 i 19.00 h, dana 04.03. 2013 god, mog oca su prebacili u bolnicu Risan na navedeno odjeljenje, gdje ga je sačekala dežurni ljekar sa tog Odjeljenja Slavojka Jovanov i pitala Gatića koliko je flaša infuzije primio, on je rekao jednu, na što se ljekarka začudila i panično naredila sestrama da pripreme flašu infuzije, što su one i uradile i u trenutku kada su prikopčavale infuziju ocu, otac je otvorio oči natrenutak, zatvorio ponovo i umro. Posle oćeve smrti ljekarka Jovanov mi je rekla da je otac kasno doveden u bolnicu i da u momentu kada je doveden kod njega je puls bio izuzetno slab, a i da je sasvim jasno da on nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu jer je po njenom mišljenju za njega bila adekvatna ustanova Opšta bolnica u Kotoru.
Jasno je da mom ocu nije ukazana adekvata pomoć zbog čitavog niza krajnje ozbiljnih propusta ili namjernih radnji sa ciljem da se ubije, što će istraga pokazati.
1. Otac nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu pa nije bilo moguće da mu se ukaže adekvatna medicinska pomoć i preduzmu mjere u pogledu omogućavanja disanja zbog upale pluća i disajnih puteva i priključenje na respirator koji bi mu spasio život zbog toga je izostalo zbog čega se ugušio. U Domu staraca nije ni bilo nikog od ljekara da mu ukaže bilo kakvu pomoć jer je bio ostavljen bukvalno da umre.
2. Sasvim je jasno da medicinska pomoć mom ocu nije ukazana blagovremeno. Za ukazivanje medicinske pomoći postojala je potreba još oko 15 dana prije njegove smrti pa sve do same smrti. Ona nije ukazana ni kada je pao u komu i bio u stanje neposredne životne opasnosti, vać tek posle više od 24 časa od početka kome. To se dobro vidi iz dnevnika fizikalne terapije, a posebno dobro iz liste fizikalne terapije koja pokriva stanje od 20. 02. 2013. godine. Iz liste fizikalne terapije se vidi zapažanje zvaničnog fizioterapeuta doma statih da je on 28. 02. 2013. (4 dana pred smrt) bio – citiram „Puno lošiji nego inače. Nije u stanju da pređe sa kreveta na kolica ni uz pomoć. Za vrijeme doručka se davio miksanom hranom”. I pored navedenih zapažanja nikakve mjere da mu se ukaže pomoć nisu preduzete što se vidi iz medicinske dokumentacije. Registrovanom dijabetičaru čak ni u tako teškom stanju nije izmjeren ni šećer u krvi. Ovo je ključni momenat kada ljekarka Glogovac je nesavjesno postupila i pored upozorenja zvaničnog fizioterapeuta doma, koji je svakodnevno radio sa Vukićem, i koji najbolje može da procjeni pacijentovo stanje govori da je njegovo stanje vrlo loše i mnogo lošije nego inače. Ovo je bilo alarmantno i za mladog čovjeka, a pogotovo za čovjeka od 82 godine da mu se hitno ukaže pomoć, a ljekarka Glogovac nije došla ni da ga vidi i pored čak i napismenog upozorenja i ovo je jedan od ključnih dokaza da je ljekarka Glogovac kriva. Ovo opet govori da smrt Vukića Obradović je nastupila zbog umišljenog postupka ljekarke Glogovac i nije nikakva greška ljekara nego umišljeno ubistvo jer je ona ovo svjesno uradila.
3. U momentu kada mu je ukazana pomoć, čovjeku bez svjesti u stanju kome, nisu urađene nikakve laboratorijske analize i druge neophodne medicinske pretrage, već je od strane ljekarke Glogovac liječen na slijepo.
4. Ljekarka Glogovac nije smjela bez potrebnih laboratorijskih nalaza (ketoni, azot, kreatinin, kalijum, urea, fosfor, natrijum, krvna slika, sedimentacija, kiselost krvi, itd.) i drugih pretraga (rendgen, ultrazvuk, oksimetrija, bronhoskopija itd.) ništa da preduzima. Ono što ona navodi u emisiji Rodin Hud na RTCG da mu je spustila šećer na oko 12 jedinica u krvi i da posle toga nije mogao imati problema sa šećerom su priče za neupućene. Osoba koja je imala šećer oko 22 jedinice i stanje kome je imala dijabetičku ketoacidozu i smanjenje šećera ne smanjuje nivo ketona i kiselost krvi koji u stvari direktno izazivaju smrt, a šećer samo indirekton stvara problem izazivajući povećanje ketona. Njemu nije mjerena kisjelost krvi, ketoni i mnogi drugi parametri i to u kratkim intervalima kako bi se pratilo stanje i korigovala terapija u zavisnosti od rezultata. S obzirom da se nalazila u civilizovanoj urbanoj sredini sa više medicinskih ustanova u neposrednoj blizini Doma staraca, a ne u pustinji od koje je najbliža medicinska ustanova daleko više hiljada kilometara, ona je trebala da oca prebaci u adekvatnu medicinsku ustanovu ili pozove hitnu medicinsku pomoć jer dom staraca nije medicinska ustanova. Ona nije bila ni kvalifikovana da samostalno ukazuje pomoć tako teškom bolesniku. Pacijent koji je u stanju kome se ne smije liječiti ni u bolnici na običnom odjeljenju več isključivo na intenzivnoj njezi.
5. Po sudskomedicinskom obdukcijskom nalazu urađenom na zahtjev višeg tužilaštva u Podgorici Vukić je umro kao posledica zatajenja disanja zbog zapaljenja pluća i disajnih puteva, potpomognuto visokim nivoom šećera u krvi i posljedičnim naglim poremećajem stanja svjesti. Ljekarka Glogovac je došla kod Vukića tek oko 24 časa pošto se utvrdilo da je u stanju kome, bez obzira na uporne zahtjeve da dođe ranije. Tada je uspostavila dijagnozu upala pluća i utvrdila da ima šećer oko 22 jedinice. I laik, a ne ljekar, zna da čovjek od 20 godina starosti, a ne onaj od 82 koliko je imao Vukić, nebi preživio ako se ne prebaci u bolnicu na intenzivnu njegu, a ona ga je ostavila bez ikakvog ljekarskog nadzora u domu, koji nije medicinska ustanova, bez mogućnosti da bude priključen na respirator, On je čak oko 2 dana bio u stanju kome i neposredne životne opasnosti i nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu. Ljekarka Glogovac je trebala da ga prebaci u bolnicu još 03. 03. 2013. kada je pao u komu, a pogotovo 04. 03. 2013., samo 8 sati pred smrt, kada je sa tako visokim šećerom u krvi i upalom pluća morao biti u stanju kome i po njegovom disanju je bilo jasno da je u neposrednoj životnoj opasnosti. Ona je znala da on nema šanse da u tim uslovima preživi. S obzirom da nije prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu njega nije bilo moguće priključiti na respirator koji bi mu spasio život, pa je smrt bila neminovna. OČIGLEDNO JE DA SE RADI O UMIŠLJENOM I UNAPRIJED PLANIRANOM UBISTVU, A ISTRAGA ĆE NEDVOSMISLENO UTVRDITI I MOTIV ZA TO.
6. Ljekarka Glogovac posle pregleda u 12.30 časova odlazi kući i ostavlja pacijenta u neposrednoj životnoj opasnosti u stanju kome bez ljekarskog nadzora, bez stalnih laboratorijskih i drugih dijagnostičkih kontrola kojima bi se pratilo njegovo stanje i primjenila adekvatna terapija u datom momentu, sa jednom sestrom koja je vrlo rijetko ulazila kod njega jer je morala da se stara o mnoštvu drugih korisnika doma. U ovim uslovima ovakav bolesnik nije imao nikakve šanse da preživi pa postupak ove ljekarke predstavlja hladnokrvno ubistvo sa predumišljajem.
7. Ljekarka Glogovac je čovjeku u dijabetičkoj komi odredila samo jednu flašu infuzije, mada takvi bolesnici intenzivno dehidriraju i neophodne su najmanje nekoliko flaša infuzije što se definiše od strane adekvatnog ljekara specijaliste i to uz rezultate potrebnih medicinskih analiza koji govore o toj neophodnosti, kao i potrebi drugih mjera koje nijesu preduzete. Ljekarka Ljiljana Krivokapić se nije osvrtala ni na ukazivanja J. G. da je otac obilno izmokrio u pelenama, dehidrirao i da je njegov krvni pritisak kritično nizak.
8. Činjenica da je otac dobio samo jednu flašu infuzije u 12.30 časova i da mu je nju dala sestra Sonja se vidi iz liste injekcione terapije od 04. 03. 2013. godine. Vidi se da je tog dana kasnije dobio i jednu injekciju insulina i ništa više od ljekarske pomoći on nije dobio.
9. Na listi praćenja vitalnih znakova za 04. 03. 2013. upisan je pritisak (koji je u svim navedenim terminima mjeren), temperatura i nivo šečera u krvi u 16 časova. Zatim je ispod opet napisano 16 časova i samo nivo šećera u krvi ali njena druga vrijednost. Moguće da je greškom opet upisano 16 časova, a trebalo je da bude kasniji termin, a vjerovatno termin između 17 i 18 časova kada je J. G. izmjerio pritisak ocu 76/51 mmHg i to je sestra potvrdila (tada je mnogo izmokrio i dehidrirao jer su mu pelene bile prepune mokraće). Smatram da je možda tendenciozno izostavljeno upisivanje tako niskog pritiska po naređenju ljekarke Krivokapić ili je sestra to zaboravila da upiše (pritisak je uvjek redovno mjeren sa drugim parametrima što se vidi iz navedene liste) ili je nepostojanja ovog podatka rezultat falsifikovanja.
10. Mom ocu niko nije mjerio šečer u krvi tokom čitavog boravka izuzev na samom početku njegovog boravka u domu. On je kao dijabetičar morao da ima redovnu kontrolu, što je izostalo i doprinjelo da se njegovo stanje ne utvrdi u ranoj fazi i spriječe fatalne posledice. Osoba koja je bila odgovorna za redovnu kontrolu snosi svoj dio odgovornosti što je neophodno konstatovati jer se krivična prijava odnosi i na tu osobu.
11. Mog oca su nadležni u domu hranili hranom koja je neadekvatna za dijabetičare. Ja sam više puta bio prisutan kada je hranjen sutlijašem punim šećera i moji protesti nisu urodili plodom jer se situacija ponavljala više puta i to čak u mom prisustvu.
12. Ljekarka Krivokapić umjesto da primi oca u kotorsku bolnicu i pruži mu pomoć samo lakonski odbija da ga primi u bolnicu. Na falsifikovanoj dokumentaciji piše njen nalaz, koji je ona napisala nekoliko časova prije njegove smrti, da je bolesnik u komi i da mu treba uraditi laboratorijske analize i druge dijagnostičke metode u nekoj ustanovi nekada u budućnosti (jer u domu se one ne rade) kao da se radi o nekom bolesniku koji je samo malo bolešljiv, a ne čovjeku u neposrednoj životnoj opasnosti kod koga je neophodna izuzetna hitnost, a sama odbija da ga primi u kotorsku bolnicu i odmah posle toga napušta bolesnika i Dom staraca. Međutim, ona u stvarnosti čak ni to nije uradila (nije u nalazu preporučila dijagnostiku) jer je njen nalaz falsifikat (o čemu sam zajedno sa materijalnim dokazima predao krivičnu prijavu tužilaštvu).
13. Iz svega navedenog se vidi da smrt mog oca nije posledica neke nepažnje ili greške ljekara koji se svojski trudio da ukaže pomoć bolesniku u stanju neposredne životne opasnosti. U takvom slučaju bi trebalo kao veliku olakšavajuću okolnost uzeti ljekarsko svesrdno zalaganje i trud jer greška se može desiti svakom od nas. U slučaju mog oca smrt je nastupila kao rezultat arogancije i svjesnog, a ne slučajnog neukazivanja blagovreme medicinske pomoći, a kada je ukazana ona je svjesno bila neadekvatna, pa bukvalno predstavlja surovo i nehumano ubistvo sa predumišljajem. O njihovoj odgovornosti jasno govori i falsifikovanje dokumentacije koju one nebi falsifikovake da same nisu svjesne o svojoj ozbiljnoj krivici. Jasno je da je i veliki dio druge dokumentacije falsifikovan u mjeri u kojoj su falsifikatori mogli to da postignu, a moje otkriće je samo jedan dio falsifikata koji su falsifikatori svojom nesmotrenošću omogućili da se otkrije. Ovakvo nesavjesno postupanje navedenih ljekarki predstavlja sramoćenje svih drugih ljekara koji savjesno obavljaju svoje dužnosti.
14. Vještak medicinske struke Krsto Nikolić je uradio svoj nalaz na zahtjev osnovnog tužioca u Kotoru Borisa Savića koji je zloupotrebom službenog položaja preuzeo ovaj slučaj za koji je bio nenadležan, a zatim nesavjesnim istražnim postupkom i falsifikovanjem službene isprave pomagao osumnjičenima za teško krivično djelo, pa je time i sam počinio nekoliko teški krivičnih djela. Na moju zvaničnu pravnu intervenciju slučaj mu je oduzet i predat Višem tužilaštvu u Podgorici koje je nadležno za ovaj slučaj. Krsto Nikolić je ovaj nalaz uradio bez ekshumacije i obdukcije pošto Boris Savić nije dozvoljavao da se uradi jer je vršio opstrukciju (urađena je posle toga na zahtjev Višeg tužilaštva). Nikolić je takođe iznio tvrdnju da su osobe koje 24 časa nisu pružale nikakvu pomoć čovjeku koji je bio u dijabetičkoj komi (besvjesnom stanju) i stanju neposredne životne opasnosti, a do kraja života nisu mu nisu uradile nikakvu laboratorijsku ili drugu dijagnostičku analizu pravilno postupale. Takođe njemu je normalno da je jedna ljekarka posle 24 časa kome mom ocu dala samo jednu infuziju i otišla kući nemilosrdno ga ostavljajući bez ljekarskog nadzora da umre, a da ga je druga ljekarka odbila da primi u bolnicu i da je posle toga umro. Nije mu ukazivana nikakva pomoć ni danima prije padanja u komu mada je on bio u krajnje lošem stanju. Ono što je i za neobrazovanog laika očigledno da se radi o nesavjesnom ljiječenju sa izraženim elementima ubistva sa predumišljajem, on je nazvao da je liječenje bilo „u skladu sa savremenim principima i stavovima meicinske struke i nauke, blagovremeno, potpuno i svestrano”. Njegov zaključak da nije tužan i tragičan, bio bi komičan. Ovakvim svojim postupcima Krsto Nikolić je odgovoran za kršenje članova 387, 416, 417 Krivičnog zakona.
Moj otac se u toku boravka u Institutu za rehabilitaciju Simo Milošević u Igalu u koji sam ga ja odveo na tretman fizikalne terapije u trajanju od 2 mjeseca o mom trošku prevrnuo sa stolice i slomio kuk. Posle ugradnje vještačkog kuka u risanskoj bolnici, moj otac je smješten u Dom staraca u Risnu, jer ja nisam bio u mogućnosti da se staram o njemu pošto živim sam, a njemu je bila potrebna neprekidna njega kao nepokretnom bolesniku. Tamo je radio fizikalnu terapiju koju mu je preporučio ortoped posle ugradnje vještačkog kuka i neurolog posle pregleda. On je u ovim vježbama posle ugradnje vještačkog kuka bio toliko napredovao da je mogao tako reći samostalno da ustane i hoda sa hodalicom ne opirući se na nju već držeći je uz sebe samo radi sigurnosti. Ja sam mislio da ga ako bude njegov oporavak napredovao tim tempom za 1-2 mjeseca iz doma vodim kući. Međutim od oko 15. februara on počinje naglo da slabi.
Naime, zdravstveno stanje mog oca je počelo da se pogoršava oko 15 dana prije njegove smrti i to sve više kako je vrijeme odmicalo. U tom periodu ja sam se zatekao u inostranstvu. Moj prijatelj J. G. koji je bio svakodnevno uz mog oca po 6 časova dnevno je ukazivao na to medicinskom osoblju, ali ljekarka Glogovac nije ništa preduzimala, niti ga čak pregledala. Iz dnevnika fizikalne terapije se može vidjeti da je on od 15. februara svakodnevno bio pospan i malaksao što je tipično za dijabetičara kojem je šećer u krvi bio nedozvoljeno visok i čovjeka koji već ima neku infekciju. Iz dnevnika dežurnih sestara i tehničara se može vidjeti da je 24. 02. 2013. zamalo pao zbog malaksalosti dok je na hodalici hodao kao dio fizikalne terapije. Nekoliko dana prije smrti on je bio toliko malaksao da se u toku boravka u trpezariji doma naočigled svih korisnika doma, svalio sa stolice od iznemoglosti i pao u nesvjest. Ni tada nije pregledan od strane ljekarke i nije ništa preduzeto da mu se ukaže neka pomoć. Registrovanom dijabetičaru čak ni u tako teškom stanju nije izmjeren ni šećer u krvi. Opet, iz liste fizikalne terapije se vidi zapažanje zvaničnog fizioterapeuta doma starih da je on 28. 02. 2013. (4 dana pred smrt) bio – citiram „Puno lošiji nego inače. Nije u stanju da pređe sa kreveta na kolica ni uz pomoć. Za vrijeme doručka se davio miksanom hranom”. I pored navedenih zapažanja nikakve mjere da mu se ukaže pomoć nisu preduzete što se vidi iz medicinske dokumentacije.
I pored svega navedenog ljekarka Glogovac nije našla za shodno ni da ga pregleda, a kamoli uputi na pretrage krvi, mokraće i druge dijagnostičke analize.
Dana 03. 03. 2013. kada je moj prijatelj J. G. došao kod njega oko 13 časova, on je već bio u besvjesnom stanju (komi) i uspio je da ga probudi tek oko 17 časova kada mu je dao malo limunade nakon čega je opet pao u komu i nije ga više bilo moguće probuditi. Uprkos ovakvom alarmantnom zdravstvenom stanju medicinsko osoblje doma mu nije pružilo nikakvu pomoć niti ga je uputilo u adekvatnu medicinsku ustanovu na ukazivanje pomoći. J. G. je napustio mog oca oko 20 časova. Ja sam pozvao S. K., medicinsku sestru u risanskoj bolnici i zamolio da urgira i traži od glavne sestre u Domu staraca da ga prebace u adekvatnu medicinsku ustanovu, pregledaju oca i urade mu sve potrebne pretrage i preduzmu druge mjere jer se čovjek nalazi u neposrednoj životnoj opasnosti. Na ovo sam bio primoran jer u domu mu nisu ukazivali nikakvu pomoć. Ona je urgirala kod glavne sestre sjutradan 04. 03. 2013. godine oko 7.30 časova, a glavna sestra doma mi je kasnije posle očeve smrti rekla da je ona odmah obavjestila ljekarku Glogovac o tome na jutarnjem sastanku koji ona ima sa sestrama. Gatić je došao kod oca oko 9.30 časova, našao ga u komi i zapanjio se da mu još niko nije ukazao medicinsku pomoć. On je to zahtijevao više puta, kao i ja preko telefona ali sve je bilo uzalud. Inače ljekarska soba ljekarke Glogovac je bila udaljena svega oko 3 metra od sobe mog oca ali je ona arogantno odbijala da dođe kod njega mada je bio u neposrednoj životnoj opasnosti. Ljekarka Glogovac je prvi put posjetila mog oca tek 04. 03. 2013. oko 12.30 časova, a do tada se nije obazirala na čovjeka u komi i nije mu rađena nikakva analiza ili pretraga krvi ili mokraće, a što je najvažnije nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu jer dom staraca nije medicinska ustanova. Ljekarka Glogovac mu je samo izmjerila šećer ručnim samomjeračem koji je po njenom kazivanju bio 21,7 mmol/l i napravila zapis EKG aparatom. Ništa drugo ona nije uradila. Onda je maltene na slijepo bez ikakvih drugih analiza naredila da mu se da samo jedna flaša infuzije sa antibiotikom i insulinom i otišla kući ostavljajući čovjeka u komi bez ljekarskog nadzora. Ona ga nije prebacila u adekvatnu medicinsku ustanovu ili pozvala hitnu medicinsku pomoć, što je za tako teškog bolesnika u neposrednoj životnoj opasnosti morala da uradi. Posle par sati, data mu je još jedna injekcija insulina. J. G. je na svom parčetu papira, upisivao sve šta mu je i u koje mu je vrijeme dato. Posle par sati šećer mu je pao na 16 jedinica, a nešto kasnije na oko 12 jedinica, kako nam je ljekarka rekla posle očeve smrti. Oko 17.00 h. u Dom starih, došla je Ijekarka Ljiljana Krivokapić - specijalista interne medicine iz Kotorske bolnice i pregledala mog oca tek pošto je u trajanju od 1-2 časa pregledala druge korisnike doma koji nijesu bili hitni slučajevi. Taj pregled, po kazivanju J. G., sastojao se samo u pregledu sa stetoskopom (slušalicama ). Tom prilikom ona mu nije davala nikakav lijek. J. G. je tada doktoru rekao da pacijentov sin insistira da pacijent bude prevežen u bolnicu. Ona mu je lakonski odogovorila da « Ovakve pacijente mi ne primamo u bolnicu « . J. G. je još tražio da se ja putem njegovog mob, telefona čujem sa njom, ali je ona to vrlo arogantno odbila, a ja sam samo htio da se informišem o zdravstvenom stanju mog oca.
Posle svega ovoga, J. G. je na moj nagovor izmjerio mom ocu krvni pritisak, koji je bio veoma nizak (76/51 mm hg). Isto tako, konstatovao je da su njegove pelene prepune mokraće što je ukazivalo na opasnu dehidraciju uzrokovanu dijabetičkom komom. Pozvao je medicinsku sestru i obavjestio je o tome. Ona je donijela svoj mjerač pritiska, provjerila i potvrdila visinu pritiska, kao što je izmjerio on i konstatovala prisustvo mokraće u pelenama. I pored svega ovoga, ljekarka iz kotorske bolnice nije ništa preduzela.
Putem mob. telefona, pozvao sam ljekara Doma starih koja tada nije bila na dužnosti i zamolio je da se moj otac hitno preveze u neku zdravstvenu ustanovu, pošto u Domu starihu mislim da ne mogu da mu pruže adekvatnu medinsku pornoć jer Dom starih nije medicinska ustanova. Ona mi je na to odgovorila „Mislite da će mu negdje u nekoj bolnici i pružiti neku pomoć”. Ja sam odgovorio da smatram da hoće, jer su stručniji za to i opremljeniji od Doma starih. Rekla je da će pozvati ljekara kotorske bolnice koja je još uvjek bila u Domu starih i konsultovati se sa njom. Takođe mi je još saopštila da je više ne zovem putem mobilnog telefona, a da ću o daljem toku biti obavješten od dežurne sestre Doma starih.
Posle 15-ak minuta putem mob. telefona, čuo sam se sa J. G. rekao mi je da su medicinski radnici odlučili da prebace oca u bolnicu Risan na neurološko odjeijenje i da mu u međuvremenu nijesu pružili nikakvu medicinsku pomoć. Nijesam siguran, ali mislim da je bilo izmedu 18 i 19.00 h, dana 04.03. 2013 god, mog oca su prebacili u bolnicu Risan na navedeno odjeljenje, gdje ga je sačekala dežurni ljekar sa tog Odjeljenja Slavojka Jovanov i pitala Gatića koliko je flaša infuzije primio, on je rekao jednu, na što se ljekarka začudila i panično naredila sestrama da pripreme flašu infuzije, što su one i uradile i u trenutku kada su prikopčavale infuziju ocu, otac je otvorio oči natrenutak, zatvorio ponovo i umro. Posle oćeve smrti ljekarka Jovanov mi je rekla da je otac kasno doveden u bolnicu i da u momentu kada je doveden kod njega je puls bio izuzetno slab, a i da je sasvim jasno da on nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu jer je po njenom mišljenju za njega bila adekvatna ustanova Opšta bolnica u Kotoru.
Jasno je da mom ocu nije ukazana adekvata pomoć zbog čitavog niza krajnje ozbiljnih propusta ili namjernih radnji sa ciljem da se ubije, što će istraga pokazati.
1. Otac nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu pa nije bilo moguće da mu se ukaže adekvatna medicinska pomoć i preduzmu mjere u pogledu omogućavanja disanja zbog upale pluća i disajnih puteva i priključenje na respirator koji bi mu spasio život zbog toga je izostalo zbog čega se ugušio. U Domu staraca nije ni bilo nikog od ljekara da mu ukaže bilo kakvu pomoć jer je bio ostavljen bukvalno da umre.
2. Sasvim je jasno da medicinska pomoć mom ocu nije ukazana blagovremeno. Za ukazivanje medicinske pomoći postojala je potreba još oko 15 dana prije njegove smrti pa sve do same smrti. Ona nije ukazana ni kada je pao u komu i bio u stanje neposredne životne opasnosti, vać tek posle više od 24 časa od početka kome. To se dobro vidi iz dnevnika fizikalne terapije, a posebno dobro iz liste fizikalne terapije koja pokriva stanje od 20. 02. 2013. godine. Iz liste fizikalne terapije se vidi zapažanje zvaničnog fizioterapeuta doma statih da je on 28. 02. 2013. (4 dana pred smrt) bio – citiram „Puno lošiji nego inače. Nije u stanju da pređe sa kreveta na kolica ni uz pomoć. Za vrijeme doručka se davio miksanom hranom”. I pored navedenih zapažanja nikakve mjere da mu se ukaže pomoć nisu preduzete što se vidi iz medicinske dokumentacije. Registrovanom dijabetičaru čak ni u tako teškom stanju nije izmjeren ni šećer u krvi. Ovo je ključni momenat kada ljekarka Glogovac je nesavjesno postupila i pored upozorenja zvaničnog fizioterapeuta doma, koji je svakodnevno radio sa Vukićem, i koji najbolje može da procjeni pacijentovo stanje govori da je njegovo stanje vrlo loše i mnogo lošije nego inače. Ovo je bilo alarmantno i za mladog čovjeka, a pogotovo za čovjeka od 82 godine da mu se hitno ukaže pomoć, a ljekarka Glogovac nije došla ni da ga vidi i pored čak i napismenog upozorenja i ovo je jedan od ključnih dokaza da je ljekarka Glogovac kriva. Ovo opet govori da smrt Vukića Obradović je nastupila zbog umišljenog postupka ljekarke Glogovac i nije nikakva greška ljekara nego umišljeno ubistvo jer je ona ovo svjesno uradila.
3. U momentu kada mu je ukazana pomoć, čovjeku bez svjesti u stanju kome, nisu urađene nikakve laboratorijske analize i druge neophodne medicinske pretrage, već je od strane ljekarke Glogovac liječen na slijepo.
4. Ljekarka Glogovac nije smjela bez potrebnih laboratorijskih nalaza (ketoni, azot, kreatinin, kalijum, urea, fosfor, natrijum, krvna slika, sedimentacija, kiselost krvi, itd.) i drugih pretraga (rendgen, ultrazvuk, oksimetrija, bronhoskopija itd.) ništa da preduzima. Ono što ona navodi u emisiji Rodin Hud na RTCG da mu je spustila šećer na oko 12 jedinica u krvi i da posle toga nije mogao imati problema sa šećerom su priče za neupućene. Osoba koja je imala šećer oko 22 jedinice i stanje kome je imala dijabetičku ketoacidozu i smanjenje šećera ne smanjuje nivo ketona i kiselost krvi koji u stvari direktno izazivaju smrt, a šećer samo indirekton stvara problem izazivajući povećanje ketona. Njemu nije mjerena kisjelost krvi, ketoni i mnogi drugi parametri i to u kratkim intervalima kako bi se pratilo stanje i korigovala terapija u zavisnosti od rezultata. S obzirom da se nalazila u civilizovanoj urbanoj sredini sa više medicinskih ustanova u neposrednoj blizini Doma staraca, a ne u pustinji od koje je najbliža medicinska ustanova daleko više hiljada kilometara, ona je trebala da oca prebaci u adekvatnu medicinsku ustanovu ili pozove hitnu medicinsku pomoć jer dom staraca nije medicinska ustanova. Ona nije bila ni kvalifikovana da samostalno ukazuje pomoć tako teškom bolesniku. Pacijent koji je u stanju kome se ne smije liječiti ni u bolnici na običnom odjeljenju več isključivo na intenzivnoj njezi.
5. Po sudskomedicinskom obdukcijskom nalazu urađenom na zahtjev višeg tužilaštva u Podgorici Vukić je umro kao posledica zatajenja disanja zbog zapaljenja pluća i disajnih puteva, potpomognuto visokim nivoom šećera u krvi i posljedičnim naglim poremećajem stanja svjesti. Ljekarka Glogovac je došla kod Vukića tek oko 24 časa pošto se utvrdilo da je u stanju kome, bez obzira na uporne zahtjeve da dođe ranije. Tada je uspostavila dijagnozu upala pluća i utvrdila da ima šećer oko 22 jedinice. I laik, a ne ljekar, zna da čovjek od 20 godina starosti, a ne onaj od 82 koliko je imao Vukić, nebi preživio ako se ne prebaci u bolnicu na intenzivnu njegu, a ona ga je ostavila bez ikakvog ljekarskog nadzora u domu, koji nije medicinska ustanova, bez mogućnosti da bude priključen na respirator, On je čak oko 2 dana bio u stanju kome i neposredne životne opasnosti i nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu. Ljekarka Glogovac je trebala da ga prebaci u bolnicu još 03. 03. 2013. kada je pao u komu, a pogotovo 04. 03. 2013., samo 8 sati pred smrt, kada je sa tako visokim šećerom u krvi i upalom pluća morao biti u stanju kome i po njegovom disanju je bilo jasno da je u neposrednoj životnoj opasnosti. Ona je znala da on nema šanse da u tim uslovima preživi. S obzirom da nije prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu njega nije bilo moguće priključiti na respirator koji bi mu spasio život, pa je smrt bila neminovna. OČIGLEDNO JE DA SE RADI O UMIŠLJENOM I UNAPRIJED PLANIRANOM UBISTVU, A ISTRAGA ĆE NEDVOSMISLENO UTVRDITI I MOTIV ZA TO.
6. Ljekarka Glogovac posle pregleda u 12.30 časova odlazi kući i ostavlja pacijenta u neposrednoj životnoj opasnosti u stanju kome bez ljekarskog nadzora, bez stalnih laboratorijskih i drugih dijagnostičkih kontrola kojima bi se pratilo njegovo stanje i primjenila adekvatna terapija u datom momentu, sa jednom sestrom koja je vrlo rijetko ulazila kod njega jer je morala da se stara o mnoštvu drugih korisnika doma. U ovim uslovima ovakav bolesnik nije imao nikakve šanse da preživi pa postupak ove ljekarke predstavlja hladnokrvno ubistvo sa predumišljajem.
7. Ljekarka Glogovac je čovjeku u dijabetičkoj komi odredila samo jednu flašu infuzije, mada takvi bolesnici intenzivno dehidriraju i neophodne su najmanje nekoliko flaša infuzije što se definiše od strane adekvatnog ljekara specijaliste i to uz rezultate potrebnih medicinskih analiza koji govore o toj neophodnosti, kao i potrebi drugih mjera koje nijesu preduzete. Ljekarka Ljiljana Krivokapić se nije osvrtala ni na ukazivanja J. G. da je otac obilno izmokrio u pelenama, dehidrirao i da je njegov krvni pritisak kritično nizak.
8. Činjenica da je otac dobio samo jednu flašu infuzije u 12.30 časova i da mu je nju dala sestra Sonja se vidi iz liste injekcione terapije od 04. 03. 2013. godine. Vidi se da je tog dana kasnije dobio i jednu injekciju insulina i ništa više od ljekarske pomoći on nije dobio.
9. Na listi praćenja vitalnih znakova za 04. 03. 2013. upisan je pritisak (koji je u svim navedenim terminima mjeren), temperatura i nivo šečera u krvi u 16 časova. Zatim je ispod opet napisano 16 časova i samo nivo šećera u krvi ali njena druga vrijednost. Moguće da je greškom opet upisano 16 časova, a trebalo je da bude kasniji termin, a vjerovatno termin između 17 i 18 časova kada je J. G. izmjerio pritisak ocu 76/51 mmHg i to je sestra potvrdila (tada je mnogo izmokrio i dehidrirao jer su mu pelene bile prepune mokraće). Smatram da je možda tendenciozno izostavljeno upisivanje tako niskog pritiska po naređenju ljekarke Krivokapić ili je sestra to zaboravila da upiše (pritisak je uvjek redovno mjeren sa drugim parametrima što se vidi iz navedene liste) ili je nepostojanja ovog podatka rezultat falsifikovanja.
10. Mom ocu niko nije mjerio šečer u krvi tokom čitavog boravka izuzev na samom početku njegovog boravka u domu. On je kao dijabetičar morao da ima redovnu kontrolu, što je izostalo i doprinjelo da se njegovo stanje ne utvrdi u ranoj fazi i spriječe fatalne posledice. Osoba koja je bila odgovorna za redovnu kontrolu snosi svoj dio odgovornosti što je neophodno konstatovati jer se krivična prijava odnosi i na tu osobu.
11. Mog oca su nadležni u domu hranili hranom koja je neadekvatna za dijabetičare. Ja sam više puta bio prisutan kada je hranjen sutlijašem punim šećera i moji protesti nisu urodili plodom jer se situacija ponavljala više puta i to čak u mom prisustvu.
12. Ljekarka Krivokapić umjesto da primi oca u kotorsku bolnicu i pruži mu pomoć samo lakonski odbija da ga primi u bolnicu. Na falsifikovanoj dokumentaciji piše njen nalaz, koji je ona napisala nekoliko časova prije njegove smrti, da je bolesnik u komi i da mu treba uraditi laboratorijske analize i druge dijagnostičke metode u nekoj ustanovi nekada u budućnosti (jer u domu se one ne rade) kao da se radi o nekom bolesniku koji je samo malo bolešljiv, a ne čovjeku u neposrednoj životnoj opasnosti kod koga je neophodna izuzetna hitnost, a sama odbija da ga primi u kotorsku bolnicu i odmah posle toga napušta bolesnika i Dom staraca. Međutim, ona u stvarnosti čak ni to nije uradila (nije u nalazu preporučila dijagnostiku) jer je njen nalaz falsifikat (o čemu sam zajedno sa materijalnim dokazima predao krivičnu prijavu tužilaštvu).
13. Iz svega navedenog se vidi da smrt mog oca nije posledica neke nepažnje ili greške ljekara koji se svojski trudio da ukaže pomoć bolesniku u stanju neposredne životne opasnosti. U takvom slučaju bi trebalo kao veliku olakšavajuću okolnost uzeti ljekarsko svesrdno zalaganje i trud jer greška se može desiti svakom od nas. U slučaju mog oca smrt je nastupila kao rezultat arogancije i svjesnog, a ne slučajnog neukazivanja blagovreme medicinske pomoći, a kada je ukazana ona je svjesno bila neadekvatna, pa bukvalno predstavlja surovo i nehumano ubistvo sa predumišljajem. O njihovoj odgovornosti jasno govori i falsifikovanje dokumentacije koju one nebi falsifikovake da same nisu svjesne o svojoj ozbiljnoj krivici. Jasno je da je i veliki dio druge dokumentacije falsifikovan u mjeri u kojoj su falsifikatori mogli to da postignu, a moje otkriće je samo jedan dio falsifikata koji su falsifikatori svojom nesmotrenošću omogućili da se otkrije. Ovakvo nesavjesno postupanje navedenih ljekarki predstavlja sramoćenje svih drugih ljekara koji savjesno obavljaju svoje dužnosti.
14. Vještak medicinske struke Krsto Nikolić je uradio svoj nalaz na zahtjev osnovnog tužioca u Kotoru Borisa Savića koji je zloupotrebom službenog položaja preuzeo ovaj slučaj za koji je bio nenadležan, a zatim nesavjesnim istražnim postupkom i falsifikovanjem službene isprave pomagao osumnjičenima za teško krivično djelo, pa je time i sam počinio nekoliko teški krivičnih djela. Na moju zvaničnu pravnu intervenciju slučaj mu je oduzet i predat Višem tužilaštvu u Podgorici koje je nadležno za ovaj slučaj. Krsto Nikolić je ovaj nalaz uradio bez ekshumacije i obdukcije pošto Boris Savić nije dozvoljavao da se uradi jer je vršio opstrukciju (urađena je posle toga na zahtjev Višeg tužilaštva). Nikolić je takođe iznio tvrdnju da su osobe koje 24 časa nisu pružale nikakvu pomoć čovjeku koji je bio u dijabetičkoj komi (besvjesnom stanju) i stanju neposredne životne opasnosti, a do kraja života nisu mu nisu uradile nikakvu laboratorijsku ili drugu dijagnostičku analizu pravilno postupale. Takođe njemu je normalno da je jedna ljekarka posle 24 časa kome mom ocu dala samo jednu infuziju i otišla kući nemilosrdno ga ostavljajući bez ljekarskog nadzora da umre, a da ga je druga ljekarka odbila da primi u bolnicu i da je posle toga umro. Nije mu ukazivana nikakva pomoć ni danima prije padanja u komu mada je on bio u krajnje lošem stanju. Ono što je i za neobrazovanog laika očigledno da se radi o nesavjesnom ljiječenju sa izraženim elementima ubistva sa predumišljajem, on je nazvao da je liječenje bilo „u skladu sa savremenim principima i stavovima meicinske struke i nauke, blagovremeno, potpuno i svestrano”. Njegov zaključak da nije tužan i tragičan, bio bi komičan. Ovakvim svojim postupcima Krsto Nikolić je odgovoran za kršenje članova 387, 416, 417 Krivičnog zakona.