FALSIFIKOVANA DOKUMENTA
Dobar dio dokumendacije vezane za predmet Vukića Obradovića je falsifikovan. Falsifikovanja vršili osnovni državni tužilac u Kotoru Boris Savić i osumnjičena ljekarka doma starih u Risnu Nada Glogovac saradnjom i dogovaranjem. Za sve postoje materijalni dokazi. Bruka za tužilaštvo koja je nezapamćena u svijetu, a ne samo u Crnoj Gori. U prikrivanju dokaza učestvuje nekoliko državnih tužilaca sinhronizovano i organizovano uključujući i višeg tužioca u Podgorici Vesnu Jovićević i VD vrhovnog tužioca Veselina Vučkovića. Zamjenik višeg tužioca u Podgorici Željko Tomković je falsifikovanu dokumentaciju predao na dalje vještačenje sudskomedicinskom odboru Medicinskog fakulteta u Podgorici, tako da vještaci vještače i donose zaključke na osnovu falsifikata koje su napravili osumnjčeni u svoju korist.
Dobar dio dokumentacije vezane za predmet Vukića Obradovića je falsifikovan sa ciljem da se prikriju dokazi protiv osumnjičenih i za to postoje neoborivi dokazi. Prvo je falsifikator, osnovni državni tužilac u kotoru Boris Savić, falsifikovao nalaz sudskomedicinskog vještaka Krsta Nikolića u svom rješenju o odbacivanju krivične prijave. Očigledno je da su Nikolić i Savić sve to radili u dogovoru. Pošto je falsifikator Boris Savić odbio da izvrši ekshumaciju i obdukciju tijela Vukića Obradovića, koji je bio sahranjen samo 1 dan prije podnošenja krivične prijave, sa ciljem da prikrije dokaze protiv osumnjičenih, njemu je trebalo i pokriće za takav postupak. Odbijanje izvršenja obdukcije, koja je po zakonu obavezna uvjek kada postoji sumnja da je smrt rezultat krivičnog djela, predstavlja ozbiljno krivično djelo nesavjesnog rada u službi. Zbog toga je njemu bilo potrebno da ima neki papir koji bi potvrđivao da je uzrok smrti poznat. Takav papir mu je mogao izdati samo sudskomedicinski vještak koji je očigledno to odbijao da uradi jer je jasno da se smrt može utvrditi samo obdukcijom koju Savić nije dozvolio, jer bi takav postupak vještaka bez ikakve dvojbe značio krivično djelo. Zbog toga je Nikolić nije u svom nalazu napisao uzrok smrti, ali je koristeći stručne izraze i specifičnom rečeničnom konstrukcijom onemogućio da laik shvati da je on izjavio da se smrt ne zna i time svjesno ostavio, na lukav i perfidan način, ostavio prostor falsifikatoru Saviću da falsifikuje. Nikolić je u svom nalazu napisao Predmetno pogoršanje stanja i smrtni ishod koji je nastupio kod Vukića Obradovića isključivo su posljedica karaktera morboznih procesa. Na sreću prof. dr Danko Obradović je biolog po obrazovanju pa je odmah primjetio Nikolićevu podlost. Drugim rječima on tvrdi da je Vukić Obradović umro od nekog bolesnog procesa koji je doveo do njegove smrti, a koji je to proces on ne navodi. U principu, svaki čovjek koji umre prirodnom smrću umire od nekog morboznog procesa (odnosno bolesti) koja vodi ka smrti, pa bi njegov zaključak bio smiješan da nije očigledno da je napisan smišljeno i ciljano kako bi dao prostora falsifikatoru - državnom tužiocu Borisu Saviću da falsifikuje, jer da je jasno konstatovao da se urok smrti ne zna Savić nebi mogao da falsifikuje jer i laiku bi bilo odmah jasno da je uzrok smrti nepoznat. Istovremeno on je iznio netačan podatak jer bez obdukcije on nije mogao da tvrdi da je smrt nenasilna, pa i ovo predstavlja očigledno nesavjesno vještačenje. Ovako falsifikator Savić u rješenju o odbacivanju krivične prijave piše: u svom nalazu vještak nalazi da je predmetno pogoršanje zdravstvenog stanja i smrtni ishod isključivo posledica karaktera morboznih procesa, a vezano za posljedice moždanih udara, te propadanja moždane mase. On, kako bi falsifikat bio ubjedljiviji, u svom rješenju kasnije opet drsko dodaje: Zaključak vještaka da je smrt posljedica propadanja moždane mase, a imajući u vidu nastupile procese poslije moždanih udara, te životnu dob pacijenta, se ninakoji način ne može dovesti u sumlju. Ista je logična i uvjerljiva pa se prihvata kao vjerodostojna za donošenje odluke u predmetu. Ovim je falsifikator Boris Savić počinio krivično djelo falsifikovanja službene isprave za koje je predviđena zatvorska kazna od 3 mjeseca do 5 godina.
Posle uručenja rješenja o odbijanju krivične prijave, prof. Obradović je imao pravo da u roku od 30 dana traži kod suda da on nastupi kao tužilac i preuzme gonjenje. Kako bi ga onemogućio u tome Savić nije odgovarao na njegov zahtjev da dobije na uvid i kopiranje sve spise predmeta kako bi se pripremio za takvo gonjenje u roku od 30 dana. U telefonskom razgovoru falsifikator Savić je Obradoviću tvrdio da on ima rok od 3 mjeseca da mu da spise na uvid, što je bila notorna laž jer se podrazumjeva hitnost pošto oštećeni ima rok od 30 dana za reagovanje za koje su mu neophodni spisi. Pošto mu je Obradović pojasnio član zakona na osnovu kojeg je falsifikator Savić obavezan da mu da spise, on je odgovorio da će dati ali da u narednim danima neće i ne zna kada će jer je jako zauzet. Obradović je posle par dana, vidjevši da falsifikator Savić nema namjeru da da spise otišao u Kotor lično i zahtjevao da mu se spisi daju onako kako zakon to predviđa. Falsifikator Savić je pred njegovim očima izdvojio samo dio spisa iz omota spisa i predao službeniku da mu ih iskopira, a za ostale je rekao da mu ih neće dati jer nema pravo na njih, što je bila laž jer posle odbijanja krivične prijave ima pravo na sve spise bez izuzetka i grubo je odbijao da ih da bez obzira što se Obradović pozivao na član zakona koji mu omogućava uvid bez ograničenja. Pošto je Obradović tražio da vidi omot spisa na kojem po propisu mora da se nalazi spisak sadržine omota, on je to odbio da uradi, a izgovor mu je bio da ga to vrijeđa jer mu time Obradović ne vjeruje pa zato neće da izvrši zakonsku obavezu (treba da vjeruje čovjeku koji je dokazani falsifikator, a nema ni obavezu nikom da vjeruje jer je to njegovo zakonsko neotuđivo pravo). Savić je ovo uradio kako bi spriječio Obradovića da vidi koja dokumenta je on sklonio na stranu i nije mu predao na uvid. Prof. Obradović je utvrdio da je Savić izdvojio i nije mu predao svu dokumentaciju koja se na dan smrti i nekoliko dana prije smrti njegovog oca. Zahvaljujući trapavosti falsifikatora Savića jedan dokument koji se odnosi na dan smrti njegovog oca on je ipak tom prilikom dobio, a to je evidencija o posjetama ljekara. Savić je izdvojio najvažnija dokumenta zbog 2 razloga. Prvi je da onemogući Obradovića da se pripremi za gonjenje u roku od 30 dana i tako ga spriječi u tome, a drugi da omogući osumnjičenima da falsifikuju ključnu dokumentaciju koju nije predao Obradoviću jer je on nju dobio od osumnjičene ljekarke Nade Glogovac samo nekoliko dana posle smrti njegovog oca pa ona nije uspjela da je optimalno falsifikuje (falsifikator - državni tužilac Boris Savić je inače medicinsku dokumentaciju pribavio od osumnjičene Nade Glogovac tako što joj je rekao da sama pošalje dokaz protiv sebe, što je nezapamćen slučaj u sudskoj praksi da osumnjičeni sam šalje dokazni materijal). Da je sve tako Obradović je kasnije došao do materijalnih dokaza.
Prof. Obradović je zvaničnim zahtjevom, na osnovu svog zakonskog prava, od doma Starih dobio medicinsku dokumentaciju koja se ticala njegovog oca. Tamo je bilo i mnogo dokumentacije koje nije bilo u spisima iz Kotora jer ih je Savić izvadio i nije mu dozvolio da je dobije, a bila je i evidencija o ljekarskim posjetama koju je Savić očigledno zaboravio da izvadi. Svi spisi su kasnije prebačeni u više državno tužilaštvo u Podgorici (koje je nadležno za predmet) pošto je Obradović utvrdio da je Falsifikator Boris Savić bio nenadležan, pa su službeno prebačeni kod zamjenika višeg državnog tužioca u Podgorici Željka Tomkovića. On je na moj zahtjev ponovo tražio medicinsku dokumentaciju iz doma starih u Risnu pošto dokumentacija iz Kotora nije bila kompletna. Željko Tomković nastavlja opstrukciju na predmetu i sam čini ozbiljna krivična djela kako bi prikrio dokaze protiv osumnjičenih. On nikako ne saslušava svjedoke i osumnjičene, pa ni prof. Obradovića, a i uskraćuje zakonsko pravo Obradoviću na uvid i kopiranje spisa predmeta. Posle mnoštva odugovlačenja dozvolio je Obradoviću samo 2 puta uvid u spise bez fotokopiranja. Na primjedbu Obradovića da on mora dobiti i fotokopije spisa jer svi drugi oštećeni ili njihovi advokati u pravosudnoj praksi dobijaju u tužilaštvu fotokopije spisa, a da se prema njemu primjenjuje specijalni tretman opstrukcije Tomković je drsko komentarisao da on tako želi i da mu Obradović ne može ništa. Dva uvida u spise koji broje par stotina stranica koje je Tomković dozvolio su trajali samo po 5-10 minuta jer Tomković nije dozvoljavao duži uvid pod izgovorom da nema vremena i da Obradović treba da je srećan što mu je i to dozvolio. Ove uvide Tomković je dozvolio da bi imao izgovor da je dozvoljavao uvid u spise, a da s obzirom da nije dozvoljavao fotokopiranje i da je dozvolio da traju vrlo kratko, a broje veliki broj stranica, on je računao da Obradović neće od njih imati nikakve koristi. Mežutim, u spisima ima toliko falsifikata da prilikom prvog uvida koji je trajao samo nekoliko minuta Obradović je otkrio da je omot spisa iz državnog tužilaštva u Kotoru falsifikovan. Na omotu u spisku sadržine su se nalazila samo 2-3 spisa, a unutra ih je bilo mnogo više. Ovo govori da je neko vadio spise i uništio omot, a zatim je spise stavio u novi omot i da posle nije napravio kompletan spisak, a osnovano se može vjerovati da je to uradio osvjedočeni falsifikator - državni tužilac u Kotoru Boris Savić. Tomković je bio vrlo ljut zbog toga što je Obradović otkrio falsifikat. Prekinuo mu je dalji uvid i nije dozvolio fotokopiranje omota spisa vjerovatno da bi on ili neko drugi mogli da ga ako zatreba dodatno falsifikuju. Prilikom drugog uvida Obradović je uporedio evidenciju o posjetama ljekara koju je Tomković dobio u spisima od Osnovnog državnog tužilaštva iz Kotora i evidenciju o posjetama ljekara koju je dobio od doma starih u Risnu na zahtjev Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Primjetio je da se podaci u evidenciji dobijenoj iz doma starih na dan smrti Vukića Obradovića razlikuju od one koja je dobijena iz tužilaštva u Kotoru, a odnose se na isti datum, sat i minut. Kada je Obradović otkrio falsifikat, Tomković mu je odmah oteo spise iz ruku, nije mu dozvolio dalji uvid i bio je vrlo bijesan zbog njegovog otkrića, umjesto da kao državni tužilac bude vrlo zadovoljan. Posle toga Tomković prof. Obradoviću nije dozvolio ni jedan uvid i poručio mu je da ih više neće ni dozvoljavati uvide. Jasno je da je falsifikator Boris Savić prilikom davanja spisa Obradoviću zaboravio da izvuče ovu evidenciju koja je ključna jer se odnosi na dan smrti Vukića Obradovića, pa se zato ona razlikuje od one koju je ljekarka Nada Glogovac naknadno falsifikovala, tako što je napisala novi primjerak, vjerujući da je Savić nije dao Obradoviću. Ona je mogla da vrši naknadna falsifikovanja jer se svi originali dokumentacije i dalje nalaze kod nje, a tužilaštvo je uzimalo samo fotokopije. U evidenciji o posjetama ljekara koju je tužilaštvo uzelo direktno iz doma starih vidi se da je u odnosu na onu iz Kotora nešto dopisivano, a nešto je i mjenjano. Dopisana je upravo dijagnoza koju je falsifikovao državni tužilac Boris Savić u svom rješenju o odbacivanju krivične prijave. Falsifikovanje identične dijagnoze od strane Savića i Glogovac su apsolutan dokaz da su državni tužilac i osumnjičena sarađivali i dogovarali se kako da falsifikuju službene isprave sa ciljem uništavanja dokaznog materijala protiv osumnjičenih.
U dokumentaciji doma sve vrvi od falsifikata pa ih ima još. Falsifikovano je sve što se može falsifikovati. Naime, u dnevniku u kojem dežurna medicinska sestra upisuje svoja eventualna zapažanja o korisnicima doma izvršeno je falsifikovanje. Dana 04. marta 2013. god. ljekarka Ljiljana Krivokapić je pregledala bolesnog Vukića koji je bio u neposrednoj životnoj opasnosti i u stanju dijabetičke kome i odbila da ga primi u kotorsku bolnicu riječima „Mi ovakve bolesnike u bolnicu ne primamo”. Ove njene riječi kojima je odbila da primi Vukića u Kotorsku su bile upisane u navedeni dnevnik i članovi porodice Obradović su ih vidjeli svojim očima. Taj dnevnik i tekst u njemu je okrivljena ljekarka Nada Glogovac pokazala prof. Obradoviću, njegovom bratu i majci 06. marta 2013. god. kada su došli da preuzmu Vukićevo tijelo u Starački dom u Risnu sa ciljem da dokaže da je Ljiljana Krivokapić kriva što otac nije na vrijeme primljen u bolnicu. Kazala je da eto ona je odbila da ga primi u bolnicu i da je ona kriva za očevu smrt. Navedeni tekst su Obradovići vidjeli svojim očima i on je bio upisan u navedenom dnevniku dana 04. marta 2013. god, a u navedenom dnevniku sada nema tog teksta jer je fasifikovan. Kasnije je porodica Obradović otišla kod direktora doma starih Zorana Vukićevića koji je lično čitao navedene riječi „Mi ovakve bolesnike u bolnicu ne primamo” i čudio se kakve bolesnike ona prima ako ne ovakve koji su u stanju neposredne životne opasnosti. U navedenom dnevniku ima još čitav niz prepravljenih i dopisanih zapačanja koja su falsifikovana sa ciljem da olakšaju situaciju krivcima.
Kada je Obradović obavjestio u vezi falsifikata zamjeniku višeg državnog tužioca u Podgorici Željka Tomkovića, on mu je odgovorio da ne zna kako se vodi postupak za falsifikovanje odnosno da ne zna koje radnje treba da izvrši da bi utvrdio postojanje falsifikata, što naravno nije istina. Nevjerovatno je da zamjenik višeg tužioca ne zna kako da postupa u predmetu za falsifikovanje. U principu to mu je bio izgovor za vršenje očigledne opstrukcije, a jasno je i da ako neko stvarno ne zna da vodi postupak za falsifikovanje njemu sigurno nije mjesto da radi u tužilaštvu. Zbog navedenog, Obradović je morao da u pismenoj formi preda instrukcije višem državnom tužiocu kako da postupa u predmetu za falsifikovanje jer je on izjavio da nezna da to radi. I pored svega Željko Tomković maltene ništa nije do sada uradio u vezi krivične prijave za falsifikovanje. On svojski vrši opstrukciju u predmetu i time štiti osumnjičene. Svjesno i ciljano, i pored više Obradovićevih upozorenja da to ne radi, predao je ovako falsifikovanu dokumentaciju Sudako medicinskom odboru Medicinskog fakulteta u Podgorici i time počinio više krivičnih dijela. Falsifikovanu dokumentaciju je predao u cilju pružanja pomoći počiniocima krivičnog djela.
Dobar dio dokumendacije vezane za predmet Vukića Obradovića je falsifikovan. Falsifikovanja vršili osnovni državni tužilac u Kotoru Boris Savić i osumnjičena ljekarka doma starih u Risnu Nada Glogovac saradnjom i dogovaranjem. Za sve postoje materijalni dokazi. Bruka za tužilaštvo koja je nezapamćena u svijetu, a ne samo u Crnoj Gori. U prikrivanju dokaza učestvuje nekoliko državnih tužilaca sinhronizovano i organizovano uključujući i višeg tužioca u Podgorici Vesnu Jovićević i VD vrhovnog tužioca Veselina Vučkovića. Zamjenik višeg tužioca u Podgorici Željko Tomković je falsifikovanu dokumentaciju predao na dalje vještačenje sudskomedicinskom odboru Medicinskog fakulteta u Podgorici, tako da vještaci vještače i donose zaključke na osnovu falsifikata koje su napravili osumnjčeni u svoju korist.
Dobar dio dokumentacije vezane za predmet Vukića Obradovića je falsifikovan sa ciljem da se prikriju dokazi protiv osumnjičenih i za to postoje neoborivi dokazi. Prvo je falsifikator, osnovni državni tužilac u kotoru Boris Savić, falsifikovao nalaz sudskomedicinskog vještaka Krsta Nikolića u svom rješenju o odbacivanju krivične prijave. Očigledno je da su Nikolić i Savić sve to radili u dogovoru. Pošto je falsifikator Boris Savić odbio da izvrši ekshumaciju i obdukciju tijela Vukića Obradovića, koji je bio sahranjen samo 1 dan prije podnošenja krivične prijave, sa ciljem da prikrije dokaze protiv osumnjičenih, njemu je trebalo i pokriće za takav postupak. Odbijanje izvršenja obdukcije, koja je po zakonu obavezna uvjek kada postoji sumnja da je smrt rezultat krivičnog djela, predstavlja ozbiljno krivično djelo nesavjesnog rada u službi. Zbog toga je njemu bilo potrebno da ima neki papir koji bi potvrđivao da je uzrok smrti poznat. Takav papir mu je mogao izdati samo sudskomedicinski vještak koji je očigledno to odbijao da uradi jer je jasno da se smrt može utvrditi samo obdukcijom koju Savić nije dozvolio, jer bi takav postupak vještaka bez ikakve dvojbe značio krivično djelo. Zbog toga je Nikolić nije u svom nalazu napisao uzrok smrti, ali je koristeći stručne izraze i specifičnom rečeničnom konstrukcijom onemogućio da laik shvati da je on izjavio da se smrt ne zna i time svjesno ostavio, na lukav i perfidan način, ostavio prostor falsifikatoru Saviću da falsifikuje. Nikolić je u svom nalazu napisao Predmetno pogoršanje stanja i smrtni ishod koji je nastupio kod Vukića Obradovića isključivo su posljedica karaktera morboznih procesa. Na sreću prof. dr Danko Obradović je biolog po obrazovanju pa je odmah primjetio Nikolićevu podlost. Drugim rječima on tvrdi da je Vukić Obradović umro od nekog bolesnog procesa koji je doveo do njegove smrti, a koji je to proces on ne navodi. U principu, svaki čovjek koji umre prirodnom smrću umire od nekog morboznog procesa (odnosno bolesti) koja vodi ka smrti, pa bi njegov zaključak bio smiješan da nije očigledno da je napisan smišljeno i ciljano kako bi dao prostora falsifikatoru - državnom tužiocu Borisu Saviću da falsifikuje, jer da je jasno konstatovao da se urok smrti ne zna Savić nebi mogao da falsifikuje jer i laiku bi bilo odmah jasno da je uzrok smrti nepoznat. Istovremeno on je iznio netačan podatak jer bez obdukcije on nije mogao da tvrdi da je smrt nenasilna, pa i ovo predstavlja očigledno nesavjesno vještačenje. Ovako falsifikator Savić u rješenju o odbacivanju krivične prijave piše: u svom nalazu vještak nalazi da je predmetno pogoršanje zdravstvenog stanja i smrtni ishod isključivo posledica karaktera morboznih procesa, a vezano za posljedice moždanih udara, te propadanja moždane mase. On, kako bi falsifikat bio ubjedljiviji, u svom rješenju kasnije opet drsko dodaje: Zaključak vještaka da je smrt posljedica propadanja moždane mase, a imajući u vidu nastupile procese poslije moždanih udara, te životnu dob pacijenta, se ninakoji način ne može dovesti u sumlju. Ista je logična i uvjerljiva pa se prihvata kao vjerodostojna za donošenje odluke u predmetu. Ovim je falsifikator Boris Savić počinio krivično djelo falsifikovanja službene isprave za koje je predviđena zatvorska kazna od 3 mjeseca do 5 godina.
Posle uručenja rješenja o odbijanju krivične prijave, prof. Obradović je imao pravo da u roku od 30 dana traži kod suda da on nastupi kao tužilac i preuzme gonjenje. Kako bi ga onemogućio u tome Savić nije odgovarao na njegov zahtjev da dobije na uvid i kopiranje sve spise predmeta kako bi se pripremio za takvo gonjenje u roku od 30 dana. U telefonskom razgovoru falsifikator Savić je Obradoviću tvrdio da on ima rok od 3 mjeseca da mu da spise na uvid, što je bila notorna laž jer se podrazumjeva hitnost pošto oštećeni ima rok od 30 dana za reagovanje za koje su mu neophodni spisi. Pošto mu je Obradović pojasnio član zakona na osnovu kojeg je falsifikator Savić obavezan da mu da spise, on je odgovorio da će dati ali da u narednim danima neće i ne zna kada će jer je jako zauzet. Obradović je posle par dana, vidjevši da falsifikator Savić nema namjeru da da spise otišao u Kotor lično i zahtjevao da mu se spisi daju onako kako zakon to predviđa. Falsifikator Savić je pred njegovim očima izdvojio samo dio spisa iz omota spisa i predao službeniku da mu ih iskopira, a za ostale je rekao da mu ih neće dati jer nema pravo na njih, što je bila laž jer posle odbijanja krivične prijave ima pravo na sve spise bez izuzetka i grubo je odbijao da ih da bez obzira što se Obradović pozivao na član zakona koji mu omogućava uvid bez ograničenja. Pošto je Obradović tražio da vidi omot spisa na kojem po propisu mora da se nalazi spisak sadržine omota, on je to odbio da uradi, a izgovor mu je bio da ga to vrijeđa jer mu time Obradović ne vjeruje pa zato neće da izvrši zakonsku obavezu (treba da vjeruje čovjeku koji je dokazani falsifikator, a nema ni obavezu nikom da vjeruje jer je to njegovo zakonsko neotuđivo pravo). Savić je ovo uradio kako bi spriječio Obradovića da vidi koja dokumenta je on sklonio na stranu i nije mu predao na uvid. Prof. Obradović je utvrdio da je Savić izdvojio i nije mu predao svu dokumentaciju koja se na dan smrti i nekoliko dana prije smrti njegovog oca. Zahvaljujući trapavosti falsifikatora Savića jedan dokument koji se odnosi na dan smrti njegovog oca on je ipak tom prilikom dobio, a to je evidencija o posjetama ljekara. Savić je izdvojio najvažnija dokumenta zbog 2 razloga. Prvi je da onemogući Obradovića da se pripremi za gonjenje u roku od 30 dana i tako ga spriječi u tome, a drugi da omogući osumnjičenima da falsifikuju ključnu dokumentaciju koju nije predao Obradoviću jer je on nju dobio od osumnjičene ljekarke Nade Glogovac samo nekoliko dana posle smrti njegovog oca pa ona nije uspjela da je optimalno falsifikuje (falsifikator - državni tužilac Boris Savić je inače medicinsku dokumentaciju pribavio od osumnjičene Nade Glogovac tako što joj je rekao da sama pošalje dokaz protiv sebe, što je nezapamćen slučaj u sudskoj praksi da osumnjičeni sam šalje dokazni materijal). Da je sve tako Obradović je kasnije došao do materijalnih dokaza.
Prof. Obradović je zvaničnim zahtjevom, na osnovu svog zakonskog prava, od doma Starih dobio medicinsku dokumentaciju koja se ticala njegovog oca. Tamo je bilo i mnogo dokumentacije koje nije bilo u spisima iz Kotora jer ih je Savić izvadio i nije mu dozvolio da je dobije, a bila je i evidencija o ljekarskim posjetama koju je Savić očigledno zaboravio da izvadi. Svi spisi su kasnije prebačeni u više državno tužilaštvo u Podgorici (koje je nadležno za predmet) pošto je Obradović utvrdio da je Falsifikator Boris Savić bio nenadležan, pa su službeno prebačeni kod zamjenika višeg državnog tužioca u Podgorici Željka Tomkovića. On je na moj zahtjev ponovo tražio medicinsku dokumentaciju iz doma starih u Risnu pošto dokumentacija iz Kotora nije bila kompletna. Željko Tomković nastavlja opstrukciju na predmetu i sam čini ozbiljna krivična djela kako bi prikrio dokaze protiv osumnjičenih. On nikako ne saslušava svjedoke i osumnjičene, pa ni prof. Obradovića, a i uskraćuje zakonsko pravo Obradoviću na uvid i kopiranje spisa predmeta. Posle mnoštva odugovlačenja dozvolio je Obradoviću samo 2 puta uvid u spise bez fotokopiranja. Na primjedbu Obradovića da on mora dobiti i fotokopije spisa jer svi drugi oštećeni ili njihovi advokati u pravosudnoj praksi dobijaju u tužilaštvu fotokopije spisa, a da se prema njemu primjenjuje specijalni tretman opstrukcije Tomković je drsko komentarisao da on tako želi i da mu Obradović ne može ništa. Dva uvida u spise koji broje par stotina stranica koje je Tomković dozvolio su trajali samo po 5-10 minuta jer Tomković nije dozvoljavao duži uvid pod izgovorom da nema vremena i da Obradović treba da je srećan što mu je i to dozvolio. Ove uvide Tomković je dozvolio da bi imao izgovor da je dozvoljavao uvid u spise, a da s obzirom da nije dozvoljavao fotokopiranje i da je dozvolio da traju vrlo kratko, a broje veliki broj stranica, on je računao da Obradović neće od njih imati nikakve koristi. Mežutim, u spisima ima toliko falsifikata da prilikom prvog uvida koji je trajao samo nekoliko minuta Obradović je otkrio da je omot spisa iz državnog tužilaštva u Kotoru falsifikovan. Na omotu u spisku sadržine su se nalazila samo 2-3 spisa, a unutra ih je bilo mnogo više. Ovo govori da je neko vadio spise i uništio omot, a zatim je spise stavio u novi omot i da posle nije napravio kompletan spisak, a osnovano se može vjerovati da je to uradio osvjedočeni falsifikator - državni tužilac u Kotoru Boris Savić. Tomković je bio vrlo ljut zbog toga što je Obradović otkrio falsifikat. Prekinuo mu je dalji uvid i nije dozvolio fotokopiranje omota spisa vjerovatno da bi on ili neko drugi mogli da ga ako zatreba dodatno falsifikuju. Prilikom drugog uvida Obradović je uporedio evidenciju o posjetama ljekara koju je Tomković dobio u spisima od Osnovnog državnog tužilaštva iz Kotora i evidenciju o posjetama ljekara koju je dobio od doma starih u Risnu na zahtjev Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Primjetio je da se podaci u evidenciji dobijenoj iz doma starih na dan smrti Vukića Obradovića razlikuju od one koja je dobijena iz tužilaštva u Kotoru, a odnose se na isti datum, sat i minut. Kada je Obradović otkrio falsifikat, Tomković mu je odmah oteo spise iz ruku, nije mu dozvolio dalji uvid i bio je vrlo bijesan zbog njegovog otkrića, umjesto da kao državni tužilac bude vrlo zadovoljan. Posle toga Tomković prof. Obradoviću nije dozvolio ni jedan uvid i poručio mu je da ih više neće ni dozvoljavati uvide. Jasno je da je falsifikator Boris Savić prilikom davanja spisa Obradoviću zaboravio da izvuče ovu evidenciju koja je ključna jer se odnosi na dan smrti Vukića Obradovića, pa se zato ona razlikuje od one koju je ljekarka Nada Glogovac naknadno falsifikovala, tako što je napisala novi primjerak, vjerujući da je Savić nije dao Obradoviću. Ona je mogla da vrši naknadna falsifikovanja jer se svi originali dokumentacije i dalje nalaze kod nje, a tužilaštvo je uzimalo samo fotokopije. U evidenciji o posjetama ljekara koju je tužilaštvo uzelo direktno iz doma starih vidi se da je u odnosu na onu iz Kotora nešto dopisivano, a nešto je i mjenjano. Dopisana je upravo dijagnoza koju je falsifikovao državni tužilac Boris Savić u svom rješenju o odbacivanju krivične prijave. Falsifikovanje identične dijagnoze od strane Savića i Glogovac su apsolutan dokaz da su državni tužilac i osumnjičena sarađivali i dogovarali se kako da falsifikuju službene isprave sa ciljem uništavanja dokaznog materijala protiv osumnjičenih.
U dokumentaciji doma sve vrvi od falsifikata pa ih ima još. Falsifikovano je sve što se može falsifikovati. Naime, u dnevniku u kojem dežurna medicinska sestra upisuje svoja eventualna zapažanja o korisnicima doma izvršeno je falsifikovanje. Dana 04. marta 2013. god. ljekarka Ljiljana Krivokapić je pregledala bolesnog Vukića koji je bio u neposrednoj životnoj opasnosti i u stanju dijabetičke kome i odbila da ga primi u kotorsku bolnicu riječima „Mi ovakve bolesnike u bolnicu ne primamo”. Ove njene riječi kojima je odbila da primi Vukića u Kotorsku su bile upisane u navedeni dnevnik i članovi porodice Obradović su ih vidjeli svojim očima. Taj dnevnik i tekst u njemu je okrivljena ljekarka Nada Glogovac pokazala prof. Obradoviću, njegovom bratu i majci 06. marta 2013. god. kada su došli da preuzmu Vukićevo tijelo u Starački dom u Risnu sa ciljem da dokaže da je Ljiljana Krivokapić kriva što otac nije na vrijeme primljen u bolnicu. Kazala je da eto ona je odbila da ga primi u bolnicu i da je ona kriva za očevu smrt. Navedeni tekst su Obradovići vidjeli svojim očima i on je bio upisan u navedenom dnevniku dana 04. marta 2013. god, a u navedenom dnevniku sada nema tog teksta jer je fasifikovan. Kasnije je porodica Obradović otišla kod direktora doma starih Zorana Vukićevića koji je lično čitao navedene riječi „Mi ovakve bolesnike u bolnicu ne primamo” i čudio se kakve bolesnike ona prima ako ne ovakve koji su u stanju neposredne životne opasnosti. U navedenom dnevniku ima još čitav niz prepravljenih i dopisanih zapačanja koja su falsifikovana sa ciljem da olakšaju situaciju krivcima.
Kada je Obradović obavjestio u vezi falsifikata zamjeniku višeg državnog tužioca u Podgorici Željka Tomkovića, on mu je odgovorio da ne zna kako se vodi postupak za falsifikovanje odnosno da ne zna koje radnje treba da izvrši da bi utvrdio postojanje falsifikata, što naravno nije istina. Nevjerovatno je da zamjenik višeg tužioca ne zna kako da postupa u predmetu za falsifikovanje. U principu to mu je bio izgovor za vršenje očigledne opstrukcije, a jasno je i da ako neko stvarno ne zna da vodi postupak za falsifikovanje njemu sigurno nije mjesto da radi u tužilaštvu. Zbog navedenog, Obradović je morao da u pismenoj formi preda instrukcije višem državnom tužiocu kako da postupa u predmetu za falsifikovanje jer je on izjavio da nezna da to radi. I pored svega Željko Tomković maltene ništa nije do sada uradio u vezi krivične prijave za falsifikovanje. On svojski vrši opstrukciju u predmetu i time štiti osumnjičene. Svjesno i ciljano, i pored više Obradovićevih upozorenja da to ne radi, predao je ovako falsifikovanu dokumentaciju Sudako medicinskom odboru Medicinskog fakulteta u Podgorici i time počinio više krivičnih dijela. Falsifikovanu dokumentaciju je predao u cilju pružanja pomoći počiniocima krivičnog djela.